|
|
|
Monaštvo
O početcima monaštva kao uređenog načina kršćanskog
života nije lako određenije govoriti. Naime,
monaški je život nastajao u prvim stoljećima, a
iz toga vremena nemamo dovoljno dokumenata za
jasniji prikaz početaka kršćanskog monaštva.
Međutim, da bismo dobro razumijeli nastanak
i ostanak monaškog života, najprije trebamo pozorno
čitati Sveto pismo, osobito evanđelja. Crkva je
uvijek gledala na monahe i koludrice kao na kršćane
koji su željeli što vjernije slijediti Krista i njegov
nauk što potpunije provoditi u život. Veliki plodovi
monaškog života u dvotisućljetnoj povijesti Crkve
jasno svjedoče da monaštvo ima čvrste temelje i duboke
korijene.
Biblijski korijeni
Monasi su imali za uzore mnoge biblijske likove.
Monasima pustinjacima osobito su bili dragi proroci
Ilija i Ivan Krstitelj jer su živjeli u osami.
Još od vremena Mojsija postojali su u Izraelu nazireji
(usp. Br 6, 1-21), zavjetovani muškarci i žene,
od kojih su neki živjeli sami, a neki u skupinama.
Valja spomenuti i Rekabovce koji su se ovako
predstavljali:
Ne pijemo vina, jer nam je otac naš Jonadab,
sin Rekabov, zapovjedio: "Ne smijete nikada
piti vina, ni vi ni sinovi vaši. Niti smijete graditi
kuća, niti sijati sjemena ni saditi vinograda,
niti ih posjedovati, nego provodite sav život
pod šatorima, da dugo živite u zemlji gdje kao
stranci boravite" (Jer 35, 6-7).
Ipak, kršćansko monaštvo ne nadahnjuje se toliko
na starozavjetnim koliko na novozavjetnim spisima.
Monasi su se uvijek prepoznavali kao Kristovi
učenici, to jest kao oni njegovi sljedbenici koji sve
ostavljaju da bi živjeli sa svojim Učiteljem, riječ njegovu
slušali i u životu ostvarivali. Čitamo u evanđeljima
da Isusovi učenici nisu odmah postajali
apostoli. Najprije su morali biti njegovi učenici. Kad
je Isus ustanovio Dvanaestoricu, htio je "da budu
s njim, pa da ih šalje propovijedati" (Mk 3, 11). To
učeničko "biti s Njim" nadahnjivalo je monahe da na
prvo mjesto stave molitveni život, kako bi u molitvenom
razgovoru što bolje prepoznali volju Božju i
poslanje koje će im On povjeriti.
Za monahe cenobite, to jest za one koji žive u
zajednicama, uzor je uvijek bila prva kršćanska zajednica
u Jeruzalemu. U Djelima apostolskim o njoj
čitamo:
Bijahu postojani u nauku apostolskom, u
zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje
obuzimaše svaku dušu: apostoli
su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji
prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše
zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i
porazdijelili svima, kako bi tko trebao. Svaki
bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram,
u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti
srca zajednički uzimali hranu, hvaleći
Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin
je pak danomice zajednici pridruživao
spasenike (Dj 2, 42-47).
U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno
srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim
zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve
bijaše zajedničko (Dj 4, 32).
Prva kršćanska zajednica bila je istovremeno i
prva monaška zajednica, to jest živjela je na monaški
način. Međutim, zajednica Kristovih sljedbenika
se stalno povećavala i postalo je jasno da ne mogu
svi biti "združeni", da im ne može "sve biti zajedničko",
da ne mogu svi "svaki dan i jednodušno hrliti
u Hram", "zajednički uzimati hranu"… Mnoštvo
"onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša"
po jednoj vjeri, ali ne više i po zajedničkoj molitvi u
Hramu i zajedništvu dobara.
Nakon prvog stoljeća koje su obilježili Isusovi
i apostolski učenici, slijedila su dva stoljeća u kojima
su Crkvu proslavili mučenici. Njihovu želju da
budu pravi Kristovi učenici – to jest da slijede svoga
Učitelja sve do smrti – jasno izražava sv. Ignacije
Antiohijski u svojoj poslanici Efežanima:
Premda su me i okovali zbog Krista Isusa, ipak
nisam savršen u njemu. Tek sada sam postao učenik
i pišem vama, svojim suučenicima.
Tek sada je postao Kristov učenik jer je dobro
naučio što je Krist govorio svojim učenicima: "Hoće
li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka
uzme križ svoj i neka me slijedi" (Mk, 8, 34).
Među onima koji su također željeli što vjernije
slijediti Krista, a nisu imali prigodu za mučeništvo,
valja spomenuti vjernike obaju spolova koji su živjeli
djevičanski. Crkva ih je podržavala i njima se pred
poganima ponosila. Samo je mučenički život bio cjenjeniji
od djevičanskog. O posvećenim djevicama čitamo
u spisima apostolskih otaca: Sv. Ignacije piše o
djevicama u Smirni, sv. Polikarp savjetuje djevice u
Filipima, u Herminu "Pastiru" govori se o rimskim
djevicama.
Kada je početkom 4. stoljeća Crkva dobila slobodu,
broj kršćana je naglo rastao, ali ne i njihova
dosljednost u nasljedovanju Krista. Dakako, i dalje
je bilo kršćana koji su željeli temeljitije odgovoriti
na evanđeoske zahtjeve. Na to su ih najviše poticale
Isusove riječi i primjer njegova života, ali također i
svjedočenje mučenika, asketa i djevica iz prvih stoljeća.
Da bi što bolje naslijedovali Isusa Krista i sami
žive djevičanski i siromašno. Takav asketski život
nastojali su ostvariti u svojim obiteljima i u svojim
zanimanjima. Međutim, već od 3. stoljeća počinju se
povlačiti u osamu, sami ili s istomišljenicima. Tako
se postupno prelazilo na organizirani oblik monaškog
života.
Organizirani oblik monaškog života razvijao se
najprije na Istoku. Obično se spominje Egipat kao
kolijevka monaštva, iako je danas jasnije da su različiti
oblici monaškog života istovremeno nastajali u
više pokrajina kršćanskog Istoka.
Egipat. Već sredinom 3. stoljeća nalazimo u donjem
Egiptu, nešto južnije od Aleksandrije, pustinjake
ili polupustinjake koji su živjeli asketskim
životom. Zvali su se anahoreti (ana + horeo = onaj tko
živi u osami) ili eremiti (eremos=pustinja). U početku
su živjeli blizu sela i gradova, a kasnije su se sve
više pomicali prema pustinji.
Kao prvi pravi pustinjak spominje se sv. Pavao.
Njegov je životopis napisao sv. Jeronim, ali njegovi
povijesni podatci nisu toliko pouzdani.
Pouzdanije je ono što znamo o Antunu, pustinjaku
čiji je životopis napisao sv. Atanazije.

Zahvaljujući ugledu Atanazija Velikog, ali i svetačkom
liku samoga Antuna, ovaj veliki pustinjak postat će
ocem monaha na Istoku i na Zapadu. Rodio se oko
250. g. u imućnoj kršćanskoj obitelji, ali je rano ostao
bez roditelja. Potaknut Isusovim riječima koje je čuo
na liturgijskom skupu, sva svoja dobra ostavlja siromasima
i povlači se u pustinju. U svom dugom isposničkom
životu više puta će se sve više povlačiti
u pustinju. Međutim, što se on više od ljudi udaljavao,
to ga je sve veće mnoštvo učenika tražilo. Pri
koncu života počet će i zemlju obrađivati da bi mogao
krijepiti svoje brojne posjetitelje i tjelesnom hranom.
Iako sv. Antun nije htio postati utemeljitelj
nekog oblika monaškog života, svojim životom je to
doista postao. Učenici koji su se oko njega okupljali
sve više su se i međusobno povezivali. Tako će se
u Egiptu sve više razvijati polupustinjački, odnosno
poluzajednički oblik monaškog življenja. Monaški
život u kojem pustinjaci žive zajedno, osobito će
cvasti u donjem Egiptu, u monaškim naseljima Nitrija,
Skitija i Ćelije.
Početkom 4. stoljeća u srednjem Egiptu se razvija
i cenobitski oblik monaškog života. Cenobitizam
(koinos=zajednički + bios=život) je monaštvo u
kome braća žive zajedno kao jedna obitelj. Začetnik
mu je Pahomije, poganin koji se nakon krštenja povukao
u pustinju. Najprije je živio kao pustinjak uz
učitelja oca Palamona, a kasnije se od njega odvojio
i živio sa skupinom svojih učenika. Iskusivši ne
(12) samo prednosti nego i opasnosti pustinjačkog života,
odluči s učenicima živjeti zajedno. Da to što bolje
ostvari, napisa i "Pravilo", u kome je do u tančine
odredio sve što je važno za zajednički život. Po uzoru
na prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu zaželje
da i njegova monaška zajednica bude "jedno srce
i jedna duša" i da im "sve bude zajedničko". Nije to
išlo lako, ali je s vremenom "sveto zajedništvo" zaista
procvalo. Sv. Pahomije je za života utemeljio devet
muških cenobija i dva ženska; na čelu jednoga
bila je njegova sestra Marija. Cenobitsko monaštvo
se širilo i poslije Pahomijeve smrti. Brojni cenobiji
nastajali su svuda po Egiptu, osobito oko Aleksandrije.
Neki drže da je u 5. stoljeću u Egiptu bilo i do
pola milijuna monaha.
Sirija. Sirijsko se monaštvo razvijalo u isto vrijeme
kad i egipatsko, iako ne i na isti način. Ondje su
u 3. stoljeću živjeli askete i djevice poznati po imenu
"sinovi Saveza" i "kćeri Saveza". Živjeli su sami ili u
malim skupinama, u svojoj obitelji ili odvojeno. S
vremenom su se sve više osamljivali i osamostaljivali,
živeći anahoretski ili cenobitski. O njima je dosta
pisao "perzijski mudrac" Afrata. On ih sve naziva jedinstvenim
imenom ihidoje (hebr. yahid = sam), što
ima isto značenje kao i grčka riječ monachos. U svojoj
su duhovnosti naglašavali važnost vjere u Božju
ljubav. Tko ima takvu vjeru, imat će i mir u sebi, a
bratsku ljubav prema bližnjima. S ihidojama je vje13
rojatno živio i sv. Efrem, najznamenitiji pisac drevne
sirijske Crkve.
Uz "sinove i kćeri Saveza" razvijao se i anahoretizam.
Kao i u drugim krajevima susrećemo samotnike
koji žive u špiljama i pećinama, zatvornike koji
su zazidani u ćeliji (reclusi) i one koji stalno lutaju
(girovagi). Međutim, Sirija i Mezopotamija postale
su poznate po neobičnim oblicima samotničkog
života. Naime neki su stalno živjeli u šumi (boskoi),
neki na drveću (dendriti), a neki na stupu (stiliti). U
Siriji je bio poznat i cijenjen stilita Simeon, koji je na
stupu podnosio sve vremenske nepogode. Za njega
je rečeno da je najprije živio na stupu od šest lakata,
zatim na drugom od jedanaest, a kasnije i na trećem
od dvadeset i šest lakata. Sa stupa je propovijedao,
zavađene mirio, bolesne tješio…
Bez obzira na sve ove neobičnosti samotničkog
života, a katkada i pretjeranosti, sirijski su monasi
bili uvijek povezani s mjesnom Crkvom i jednostavnim
pukom. Samotišta i cenobiji bili su monaške
škole, ali otvorene i drugima. Monasi su rado studirali,
osobito Sveto pismo, ali su isto tako rado svoje
znanje i drugima prenosili.
Palestina. U Judejskoj pustinji, ondje gdje su u
prvim stoljećima živjeli eseni, krajem 3. stoljeća susrećemo
i skupine kršćanskih pustinjaka. Prema Jeronimu,
prvi monah u Svetoj zemlji bio je Hilarion,
koji je navodno podigao mnogo samostana. Hodo14
časnica Egerija, koja je potkraj 4. stoljeća pohodila
Svetu zemlju, svjedoči da su u tim krajevima živjele
brojne skupine monaha (monazontes) i djevica (parthene).
Palestinski monasi imali su i nešto vlastito. Bila
je to laura (grčki "usjek"), monaško polucenobitsko
naselje. U središtu laure bila je crkva i nekoliko zajedničkih
prostorija, a u blizini je svaki monah imao
svoju ćeliju. Svi su bili poslušni igumanu, koji je stajao
na čelu laure. Kroz tjedan su braća živjela odvojeno,
a subotom i nedjeljom zajedno. Za razliku od
egipatskih polupustinjaka, život u lauri bio je određeniji
i bratskiji. Poznate su bile laure sv. Sabe i sv
Eutimija.
Mala Azija. Mala Azija je u prvim stoljećima
vrvjela raznim religioznim pokretima. Ako bi se
moglo naći nešto zajedničko svim tim asketskim i
mističnim skupinama, onda bi to bio religiozni entuzijazam
i rigorizam. Među njima se posebno isticao
Eustatije, biskup Sebaste i veliki pokornik, koji
je uživao veliki ugled u narodu. Zbog pretjeranog
asketizma kojega je širio u Maloj Aziji, bio je svrgnut
s biskupske stolice i sredinom 4. st. osuđen na
saboru u Gangri. Njegove pristaše, eustatijevci, pridružili
su se mesalijancima, vrlo raširenom i utjecajnom
duhovnom pokretu u 4. i 5. stoljeću. Ime im
dolazi od sirijske riječi mesaliane, što znači "molitelji".
Naglašavali su važnost osjetilnog iskustva milo15
sti Duha Svetoga, što se događa po molitvi. Tražili
su reformu Crkve, ali su zbog svojih teoloških zastranjenja
i "karizmatskih" pretjerivanja bili često
osuđivani.
Pod Eustatijevim vodstvom živjeli su i članovi
obitelji Bazilija Cezarejskog. Potaknuti Eustatijevim
monaškim životom, Bazilijeva majka, sestra i
dva brata povukoše se u osamu na obiteljsko imanje,
kako bi i oni mogli živjeti takvom duhovnošću. Sestra
Makrina je bila toliko oduševljena da je uspjela
nagovoriti i brata Bazilija da napusti filozofske studije
u Ateni i prigrli monaštvo. Ipak, prije nego što
započe živjeti monaški, Bazilije odluči što bolje upoznati
monaštvo na kršćanskom Istoku. Iako krhkoga
zdravlja, dade se na put sve do Egipta, stekavši tako
dragocjeno iskustvo raznih oblika monaškog života.
Po povratku je proveo nekoliko godina u osami.
Molio je, radio i učio, kako bi što bolje odvagnuo
sve ono što je upoznao kod monaha i prepoznao volju
Božju za svoj život. Odlučuje se za zajednički život
braće, i to u manjim zajednicama, uvjeren da se
upravo u zajedničkom životu najbolje mogu živjeti
temelji kršćanskog života: ljubav prema Bogu i ljubav
prema bližnjemu, poniznost i poslušnost… Za
njega su monasi samo kršćani koji dosljedno žive
evanđeoskim životom. Monahe zove braćom, a njihovu
zajednicu bratstvom. Braći koja žive u bratstvu
rado je govorio i na njihova pitanja odgovarao. Bazilijevi
odgovori sabrani su u dva "asketikona": Mali
(16)asketikon je raniji i kraći, a Veliki asketikon je kasniji
i dulji. Mudri nauk sv. Bazilija iznesen u Asketikonima,
ali i u brojnim drugim asketskim spisima,
izvršio je ogroman utjecaj na monaštvo Istoka i Zapada.
Rufinov latinski prijevod Malog asketikona i
sv. je Benedikt poznavao, a svojim ga je monasima
preporučio kao "Pravilo našeg svetog oca Bazilija".
Već u prvim kršćanskim zajednicama na Zapadu
bilo je djevica i asketa koji su živjeli zasebno ili
zajedno. Na neke je sigurno pobudno djelovalo ono
što su čuli o istočnim monasima, ali nije manjkalo ni
zapadnjačke izvornosti.
Afrika. U Africi je već od prvih stoljeća bilo
posvećenih djevica. Tertulijan i Ciprijan nam
svjedoče da ih je Crkva veoma cijenila. Ipak, čini
se da je u rimskoj Africi prve uređene samostane
osnovao tek sv. Augustin. On je nakon svoga
obraćenja i povratka u Afriku odmah svoje imanje
razdijelio siromasima. S prijateljima se povukao
u osamu da s njima, po uzoru na prvu kršćansku
zajednicu, živi zajedno i da im sve bude zajedničko.
No nije dugo uživao u samoći. Dok je jedanput
tražio u Hiponu mjesto za novi samostan, bi izabran
za svećenika. No to ga nije omelo u želji da živi
monaškim životom. U samostanu koji je osnovao
(17 ) u Hiponu živio je zajedno s monasima, skladno
povezujući svećeničke i monaške dužnosti. Uskoro je
postao i biskup, ali ni tada nije odustao od monaškosvećeničkog
zajedničkog života. Svoj biskupski
dvor pretvara u samostan i sve dijeli sa svećenicimamonasima
koji s njim žive. Augustin je, dakle, svim
srcem odan cenobitskom monaštvu. Svoj zajednički
život sa svećenicima ovako opisuje: "Svi, ili gotovo
svi znate da u kući koja se naziva biskupskom tako
živimo da, koliko možemo, nasljedujemo one svete
o kojima govori knjiga Djela apostolska: Nijedan
od njih nije svojim zvao ništa nego im sve bijaše
zajedničko".
Augustin je samo u Hiponu osnovao pet samostana.
U jednom od njih živjele su njegove nećakinje,
a opatica je bila Augustinova sestra. Hiponski
samostani potaknuli su osnivanje brojnih muških i
ženskih samostana, najprije u Sjevernoj Africi, a kasnije
i u Europi. Svojim Pravilom za monahe, ali i
drugim spisima u kojima govori o monaškom životu,
Augustin je snažno utjecao na latinsko cenobitsko
monaštvo.
Galija. Prvi muški samostan u Galiji osnovao
je sv. Martin u mjestu Ligugé kod Poitiersa oko 361.
god. Nije to bio cenobitski samostan, jer su monasi
živjeli zasebno, a okupljali su se samo na liturgiju.
Martin im je bio poglavar, ali ih je više vodio
primjerom svoga života negoli zapovijedanjem. Živio
je tako desetak godina, a onda je postao bisku18
pom Toursa. Da nebi prekinuo s monaškim životom,
sagradi blizu biskupskoga dvora samostan Marmoutier,
u koji se često povlačio. Od njegovih brojnih
učenika mnogi su postali biskupi, a još više njih misionari
u tada poganskoj Galiji.
|
|